Zašto se neke promjene ne najavljuju – nego se dogode tiho

Postoje promjene koje se ne mogu najaviti.
Ne zato što su tajna, nego zato što su prethodno predugo bile ignorirane.

One se ne dogode u jednom trenutku.
Dolaze nakon niza malih znakova koje smo preskakali jer „nije vrijeme“, jer „još malo mogu“, jer „nije tako strašno“.

Kod mene je počelo upravo tako — ne dramatično, nego uporno.

Kad shvatiš da izdržljivost više nije vrlina

Dugo sam vjerovala da je snaga u tome da izdržiš.
Da se ide dalje i kad nije ugodno.
Da se ne odustaje čim postane teško.

I ta me sposobnost dugo nosila.

Ali u jednom trenutku postalo je jasno da izdržljivost, ako traje predugo, prestaje biti snaga i postaje navika samoprevida.

Počela sam primjećivati da:

• umor ne nestaje ni kad stanem
• tijelo reagira prije nego što um stigne objasniti
• stvari koje sam nekad radila „normalno“ sada ostavljaju težinu

Tada sam prvi put sebi priznala:
ne iscrpljuju me situacije — iscrpljuje me stalno prelaženje preko sebe.

Lekcija koju nisam htjela naučiti

Jedna od težih lekcija bila je shvatiti da ne moram sve razumjeti da bih nešto pustila.
Da ne moram imati „dovoljno dobar razlog“.
Da ne moram čekati potvrdu da sam u pravu.

Dovoljno je bilo da tijelo kaže: ovo više ne mogu.

To nije bio poraz.
To je bio prvi čin odgovornosti prema sebi.

Promjena bez publike i bez objašnjenja

Kad se promjena počela događati, primijetila sam nešto neobično:
imala sam sve manju potrebu o njoj govoriti.

Nekad sam osjećala potrebu objasniti svaki pomak, svaku odluku, svako „ne“.
Sada ne.

Ne zato što sam postala zatvorena, nego zato što sam shvatila koliko energije odlazi na objašnjavanje onima koji ne slušaju.

Jedna od najvažnijih lekcija bila je ova:
ono što je istinito, ne mora biti prihvaćeno da bi bilo istinito.

Granice koje se uče tek kad ih prijeđeš previše puta

Granice nisu došle kao jasna odluka.
Došle su kao umor.
Kao povlačenje.
Kao trenutak u kojem više nisam mogla reći „da“ bez da osjetim težinu u tijelu.

Najneugodniji dio bio je ostati u toj granici bez opravdanja.
Bez objašnjenja.
Bez pokušaja da me se razumije.

Ali upravo tada sam vidjela koliko se toga u životu održava samo zato što mi stalno popuštamo.

Kad sam prestala — neke su se stvari same raspale.

Sporost kao povratak sebi

Još jedna lekcija koju nisam planirala naučiti bila je sporost.

Prestati ubrzavati nije bilo romantično.
Bilo je nelagodno.

U sporosti nema adrenalina, nema „akcije“, nema osjećaja da nešto „rješavaš“.
Ali u njoj se pojavilo nešto važnije: jasnoća bez pritiska.

Tek kad sam prestala forsirati odgovore, počela sam ih prepoznavati.

Što ostane kad prestaneš boriti se protiv sebe

Nakon svega, nije došla nova verzija mene s velikim planom.
Došao je mirniji odnos sa sobom.

Neke stvari više se ne mogu raditi.
Neke borbe više nemaju smisla.
Neki obrasci jednostavno nemaju gdje nastaviti.

I to nije gubitak.

To je prostor u kojem se život počinje slagati bez nasilja.

Zašto ovo dijelim

Ovo ne dijelim kao recept.
Ne dijelim kao savjet.

Dijelim jer znam koliko je usamljeno biti u fazi u kojoj znaš da se nešto mijenja, ali još ne znaš što dolazi.

Ako si tamo — nisi u krivu.
Nisi slaba.
Nisi odustala.

Možda si samo prestala ići protiv sebe.

Agape